Preko i oko Baltika za 20 dana (by Ana Vuković)

Kako napisati karticu teksta o dvadesetodnevnom putovanju u osobno još neistraženu zemlju?! Pokušat ću, makar su uspomene svježe i imam osjećaj da bi bile dostatne za solidan završni rad (kvantitativno) na nekom preddiplomskom studiju Sveučilišta u Zagrebu.

Nakon relativno ubrzanih priprema za putovanje u Estoniju, obećanu zemlju svakog BEST-ovca, probudila sam se s čudnim osjećajem u želucu. Vlak iz Venecije za Budimpeštu kasni. Nakon sat vremena čekanja, sjedam u kupe, prethodno pozdravivši skoro uplakanu mamu i samo fasadno smirenog tatu. Prijeđenih prvih nekoliko metara i već sam se osjećala dobro. Nepoznato je bilo preda mnom, ali osjećaj sigurnosti je prevladavao.

Preko Švedske i Latvije, koristeći četiri prijevozna sredstva, stigla sam u Tallinn.

Upravo razmišljam o tome da li krenuti s opisivanjem tih 20 dana? Prelijena sam. Možda da spomenem sljedeće:

• najbolje sam se naspavala prve dvije noći, na sjeniku s ostalih 24-ero participanata
• trebalo mi je par dana da se naviknem na dnevnu svjetlost koja počinje u cca 3h i traje do 23h te noć koja zapravo i nije noć, već sumrak
• bila sam jedan od 100 000 gledatelja na festivalu estonske pjesme i plesa Laulupidu na kojem je sudjelovalo 24 000 izvođača i koji se održava svake 5. godine
• zbog prepuštanja atmosferi, plesanja na stolu i skakanja s istoga, ozlijedila sam nogu već treći dan, završila na Hitnoj i još 3 dana bila nesposobna normalno hodati
• naučila sam reći „Živjeli“ na 15-ak svjetskih jezika
• pratila sam predavanja na temu: Ecological beauty of buildings
• sudjelovala sam u izradi temelja kuće koristeći pijesak, glinu, slamu i konjski izmet
• usavršila sam mosquito dance pod stručnim vodstvom estonskih komaraca
• uživala sam sprdajući se s ostalim participantima na račun dubokog estonskog mora
• otkrila sam Cider i po drugi puta u životu zavoljela Vanu Tallinn
• ostala sam očarana modernom arhitekturom u Tallinnu
• plesala sam na glazbu koju ne volim i pritom se osjećala genijalno, sve zbog ljudi koji su bili oko mene i uvijek dobre atmosfere
• uživala sam u trosatnoj turističkoj vožnji biciklom predgrađima Rige
• napustila sam Latviju zadovoljna parkovima njenog glavnog grada
• nisam kupila dovoljno Vane Tallinn za doma i prekasno sam to shvatila
• tijekom cijelog putovanja natrag u Hrvatsku prisjećala sam se provedenih trenutaka i uvjerena sam da mi je neusiljen osmijeh konstantno bio zalijepljen na lice

Ono što još mogu reći je to da ništa ne bih promijenila u 20 dana provedenih u dosezanju Estonije i povratku kući, pa tako ni nepotrebno ozljeđivanje noge. Možda se cjelokupni dojam može usporediti s osjećajem koji imaš kada navečer legneš u krevet i kažeš: „Koji savršen dan!“

I da ne zaboravim, na kraju ovog putovanja, na kolodvoru u Koprivnici, čekala me gotovo uplakana mama i fasadno smireni tata, baš kao na početku priče.